General Svetozar Carević, penzionisani načelnik avijacije u Generalštabu VJ: U slučaju napada NATO nemamo nikakvih šansi
15:51
General Svetozar Carević je
penzionisan 1993. sa grupom od osamdesetak generala, kada je vojni
i državni vrh proklamovao takozvano podmlađivanje Vojske
Jugoslavije. Šezdesetih je završio vazduhoplovnu vojnu akademiju,
a početkom osamdesetih Školu narodne odbrane, poznatu i pod imenom
Generaštabna škola. Do raspada bivše Jugoslavije bio je komandant
korpusa u Nišu, a penzija ga je zatekla na mestu načelnika za
avijaciju u Generalštabu VJ. Na MIG-ovima je leteo 26 godina, a
danas sa zemlje prati dešavanja u vojsci i na prostoru bivše
Jugoslavije.
O aktuelnim prilikama na Kosovu i
najavama napada NATO-a na našu zemlju, Svetozar Carević je pristao
da govori za „Danas“.
Kako sa vojnog stanovišta ocenjujete
sadašnji trenutak kosovske krize i kakav ishod predviđate?
- Na Kosovu se ne nalaze teroristi, već
naoružani narod - gerila. Teroristi nikad ne pretenduju na
teritoriju, već munjevito napadaju i povlače se. Vesti sa Kosova
nam, pak, kazuju da Albanci drže cela područja, komunikacije i
druge objekte na teritoriji naše zemlje, što znači da se dole vodi
gerilski rat. Možda su napadi na policiju i vojsku u početku i bili
namenjeni poboljšanju pregovaračkih pozicija Albanaca. Međutim
sada, kad Rugova više nije ustanju da smiri takozvanu Oslobodilačku
vojsku Kosova, oni idu na odvajanje dela teritorije i njenu grčevitu
odbranu.
Kako je bilo moguće da dođe do takve
situacije?
- Godinama nismo pozivali Albance u
vojsku, pod izgovorom da ne želimo obučavati one koji će nas jednog
dana ubijati, iako je to bilo protiv Ustava. Generacije mladića
koje od početka devedesetih nisu služili vojni rok u našoj zemlji, pripremljene su za
borbu daleko stručnije u evropskim centrima za obuku. Sada su došli
na Kosovo, gde se uveliko bore sa srpskom policijom. Pored toga,
verovatno je naša obaveštajna služba potcenila Albance, pre svega
činjenicu da oni imaju jak lobi u inostranstvu. Velike količine
novca ovaj lobi je prikupio za naoružanje koje je stiglo u srpsku pokrajinu,
za obuku Albanaca u inostranstvu.
Čime je srpska strana trebala
odgovoriti na to po vašem mišljenju?
- Najbolje je izbeći sukobe,
pregovarati. Međutim ako se radi o ugrožavanju integriteta i
teritorije zamlje što je, ustavnopravno gledano, slučaj na Kosovu,
za to je nadležna i osposobljena jedino vojska. Policija ima sasvim
druge zadatke: da štiti građane, da hvata kriminalce u gradovima.
Zato što nisu pripremljini, pripadnici MUP-a imaju velike žrtve,
iako im se u početku suprostavljala gerila s pešadijskim, gotovo
trofejnim kineskim naoružanjem. Sada su se, međutim, Albanci
naoružali, što se desilo i sa paravojnim formacijama preko Drine
prethodnih godina. U takvim uslovima je mnogo teže nositi se sa
pobunjenicima.
Da li je sada uoptše moguća veća akcija
vojske ili policije, obzirom na pretnje međunarodne zajednice?
- Nije, pošto je zapad speman da krene u
akciju protiv naših snaga ako bude procenjeno da su ugroženi
interesi zapadne alijanse. Ako kod ljudi iz srpskog režima ne
prevlada razum, onda nije isključena
selektivna intervencija.
Šta bi podrazumevala ta selektivan
intervencija?
- Cilj bi bio da se neutrališu ili, čak,
isteraju jugoslovenske snage sa Kosova, na koje bi došli vojnici
NATO-a u formi nekakve mirovne misije. Da bi se to postiglo, u vojničkom
smislu je potrebno izvršiti bombardovanje strateških ciljeva. Pre
sveta, to se odnosi na aerodrume, koji su krcati avijacijom povučenom
iz otcepljenih republika. Pored toga, na udaru bi se našli raketni sistemi
zemlja-vazduh, radarski sistemi i neki važniji vojni objekti, kao što
su veće komande i skaladišta. Moguće je da bi meta bili putevi i
mostovi na Kosovu radi otežavanja manevra jugoslovenskih snaga.
Ne verujem da bi napali gradove, zbog reakcija svog javnog mnenja.
Međutim, iskustvo nas uči da su prilikom bombardovanja moguće greške,
odnosno da umesto vojnog bude pogođen civilni cilj.
Kakve su naše odbrambene mogućnosti u
slučaju napada NATO-a?
- U slučaju vazdušnog napada nama je na
raspolaganju zastareo sistem protivvazdušne odbrane. Njega čini
radarski sistem prve i druge generacije, sa skromnim mogućnostima
i osetljiv na ometanje. Zbog sužene teritorije Jugoslavije, on ima
malu dubinu reagovanja. Drugi deo sistema PVO je lovačka
avijacija, koja je bazirana na avionima MIG 21, modelima starije
generacije, sa prevaziđenim napadno-navigacijskim sistemom i
sredstvima za lansiranje malog dometa. Treća komponenta su
raketne jedinice zemlja-vazduh dometa najviše do 24 kilometra.
Ako je poznato da NATO napada sa udaljenosti, a savremena sredstva
omogućavaju da se to čini sa rastojanja i do 800 kilometara, jasno
je da nemamo nikakve šanse.
Kako bi te činjenice uticale na moral
naše Vojske i naroda u slučaju rata?
- Nema dobre vojske bez komandanta,
nema pobede kad nema komande. Znamo da je vrhovni komandant naše
vojske predsednik SRJ Slobodan Milošević, koji je to faktički bio i
prilikom ratovanja prethodnih godina. Pri tom, sve je manje onih
koji bi ginuli zbog otrcanih fraza poput one o Kosovu - našoj
kolevci. Vojska, kao i narod, želi da zna šta je odlučeno, koji su
eventualni ciljevi borbe. Oficirski kadar je sazdan od živih ljudi
koji vide da Kosovo polako izlazi ispod kontrole, pri čemu
vrhovna komanda ne donosi prave odluke.
Da li oficiri, pre svega aktivni, sem
vojnog imaju i političko gledište na našu složenu situaciju?
- I oni su samo obični ljudi, koji
godinama posmatraju šta se dešava. Pri tome, njihov i život
njihovih porodica je srozan na najniže grane. Zato oni i politički
razmišljaju, pri čemu je veliki broj oficira koji su izrazito
kritični prema režimu. Inače, Vojska se može podeliti na vojni vrh
- oficire na visokim položajima i na osnovne taktičke sastave
jedinica - oficire na na nižim položajima, gde ima mnogo čestitih
ljudi. Oni u vrhu, da bi tamo bili, morali su se dobro pokazati
tokom bezbednosne procene što je, ustvari, drugo ime za podobnost
prema režimu.
Da li u takvim uslovima Vojska može da se
pojavi na političkoj sceni kao protivnik režima?
- Svako ko je u Vojsci pokušao da učini
nešto mimo volje prvog čoveka režima, bio je penzionisan. Tako je
1993. penzionisano osamdesetak generala pod parolom podmlađivanja
VJ, pri čemu je penzija zaobišla mnoge stare oficire, ali zato
lojalne režimu. Ustvari, režim je strahovao da grupa starijih
generala ne otkaže poslušnost u jednom trenutku. Zato su požurili
da ih se reše, a na njihova mesta su doveli mlađe, koji su uslovljeni
napredovanjem u službi. Osim toga, penzionisanje je bilo i svojevrsno
prebacivanje krivice na Vojsku za poraz preko Drine. U to vreme u
vojnom vrhu je vladala podela na mirnodobske i ratne oficire, koji
su vojevali po bivšoj Jugoslaviji. Ovi drugi su zauzeli
rukovodeća mesta, iako su stalno gubili od Alpa do Drine. Te
kadrove sad dočekuje Kosovo, a narodna mudrust poručuje: „Jednom
gubitnik, uvek gubitnik“.
Da li odgovornost za prilike u vojsci,
ali i u zemlji, pored režima snosi i
vojni vrh?
- U vojnom vrhu se nalaze ljudi koji razmišljaju
na staromodan način. To ilustruje odbijanje približavanja NATO-u, u koji smo mogli ući pre mnogih
drugih zemalja. Umesto toga, najverovatnije će nam se desiti da
budemo potpuno okruženi članicama NATO-a i tako sasvim
izolovani. Kao članica, naša zemlja bi bila apsolutno zaštićena
od agresije, a ovako će mnogi merkati delove naše teritorije. Šta
reći o vojnom vrhu koji smatra da zapadni vojni savez, nije za nas, dok se naše
komšije ubrzano spremaju za ulazak u NATO i kupuju savremena oružja.
I mi, doduše možemo nabaviti savremenija oružja i to od Rusa, ali oni traže
pare kojih nema. Protivavionski raketni sistem S 300, koji nam je
neophodan za slučaj intervencije, košta 75 miliona dolara. Međutim,
pre će nam uvesti sankcije nego što mi skupimo pare i kupimo rakete.
Ako već ne može Vojska, da li će nas
odbraniti policija?
- Policija ne može biti jača od Vojske,
iako su u našoj zemlji brojnije snage MUP-a. To najbolje pokazuje
stanje na Kosovu, gde oni ne uspevaju da izvrše vojne zadatke. Priče
kako policija ima tenkove i avione su neistinite. Istina je da MUP
u svom sastavu ima oklopne transportere i helikoptere, među njima i
skoro nabavljene ruske M-24, koji se koriste na Kosovu. Znači,
policija nije jača od Vojske u vojnoj sili. Međutim, činjenica da
je VJ ponovila konkurs za prijem na akademije u sva tri roda vojske,
najbolje pokazuje koliko smo „jaki“ u narodnim očima. Obrazloženje
po kome su mesta ostala nepopunjena zbog visokih kriterijuma
prilikom prijema spada u one priče kojima veruje sve manje građana
ove zemlje.
Danas, jun 1998.
0 коментара