Tokom i posle operacije Oluja vodio je dnevnik kojim je digao glas protiv ratne halabuke u Hrvatskoj i navodni vojnički trijumf podvrgao velikom moralnom i emotivnom preispitivanju. Knjiga „Hrvatska operacija Oluja“, koja je objavljena 2010, dobila je brojne pohvale, a većina ocena se može sažeti u konstataciju da je Skoti imao hrabrosti da progovori na drugačiji način o dešavanjima iz avgusta 1995. Ovaj osamdesetčetvorogodišnjak komentariše za Danas najnoviju vest iz Haga i reakcije povodom nje.

Da li je oslobađajuća presuda za dvojicu generala ispod tepiha „izgurala“ suštinu koju smo se pravili da ne vidimo: primitivni nacionalizam koji je prethodnih dana u Hrvatskoj trijumfovao, a u Srbiji sricao žalopoljke?

- Ono što ja osuđujem nije presuda međunarodnog suda u korist hrvatskih generala. Konstatujem samo da je doneta sa tri glasa za i dva protiv. Osuđujem nekulturnu, odioznu galamu koju su podigli „pobjednici“, ekstremisti u Hrvatskoj, među njima vjerovatno mnogi koji su klali stare i bolesne Srbe, koji nisu uspjeli ili nisu htijeli pobjeći iz Like, Korduna i drugih krajeva Hrvatske. Najgrlatiji su bili oni koji su Gotovinu i ostale generale proglasili, ne samo herojima već svecima, te su u ratnim uniformama prisustvovali svečanim misama u njihovu čast. Osuđujem također dvoličnost onih koji su mjesecima, a do prije desetak dana vikali da je međunarodni sud u Hagu političko oružje u rukama neprijatelja Hrvatske, te su odbacili to tijelo Ujedinjenih nacija, koje je sada, eto poslalo kući i Gotovinu, i Markača.

Da li sa ovom i sličnim odlukama, kao i dijametralno suprotstavljenim percepcijama ne tako davne prošlosti, ima nade da će ovde jednom ipak pobediti razum? Šta dalje?

- Jedina moguća alternativa za budućnost ove regije jeste - mir. Međutim, za postizanje takvog cilja potrebna je pravda. Žrtve rata žele mir, ali prije toga pravdu. Za muževe, očeve i sinove koji su masakrirani tijekom rata. To znači da treba pronaći i kazniti sve ratne zločince, s jedne i s druge strane. Ne mogu čitavi narodi platiti za pojedine kriminalce. Ako su Gotovina i ostali generali nevini, gdje su onda ubojice i palikuće koji su harali bivšom Krajinom tijekom i nakom operacije Oluja? Gdje su naredbodavci i izvršioci velike etničke čistke koja je dovela cijeli jedan narod da napusti zemlju u kojoj su vijekovima živjeli njihovi očevi, majke, djedovi i pradjedovi? Nažalost, oni su još uvijek na slobodi.

Najvišu odgovornost bi trebalo da pokažu oni koji vode dve države, dakle državnici, a bilo je u ovim krajevima i takvih koji nisu bili dorasli izazovima. Šta da rade, šta preporučujete aktuelnim nosiocima vlasti u Hrvatskoj i Srbiji?

- Zagrebačka i beogradska vlada, predsjednici dveju republika moraju učiniti sve na diplomatskom polju da se utišaju strasti, da započne prava i svekolika suradnja. Hrvatska i Srbija, uostalom kao i ostale republike bivše jugoslovenske federacije, osuđene su da vječno stoje jedna pored druge, ne možemo ih razdvajati i preseliti ih u Indijski okean. Treba voditi takvu politiku koja će dovesti do pokopa starih nacionalnih i vjerskih mržnji. Ne trebamo zaboraviti istorijske tragedije, ali od njih učiti i učiniti sve da se ne ponavlja.

Danas, novembar 2012.