Mile Bjelajac, vojni analitičar, o međunarodnoj zajednici i krizi na Kosovu: Pripadnici OVK moraju biti razoružani
16:29Ako pobunjenici steknu međunarodnu afirmaciju i procene da je SRJ pod pritiskom, oni neće pregovarati
Beograd - Rešiti krizu preko kolena
znači rat. Naša dražva je u defanzivi i njoj nikako ne treba, niti
odgovara, takva opcija. Ali, kad nas priteraju uza zid, odnosno do
granice iza koje se ne može, ostaje rat, što bi za našu zemlju bila
izrazito loša startna pozicija za pregovore, kaže za Danas Mile
Bjelajac, poznati vojni alnalitičar iz Beograda.
Kako ocenjujete „prestrojavanja“ u
svetu povodom krize na Kosovu?
- Kako ukupnu jugoslovensku krizu,
tako i krizu na Kosovu prate, najblaže rečeno, dvostruki
standardi. Jer, ugušivanje oružane pobune se svuda u svetu smatra
principom, koji se Jugoslaviji zabranjuje. To se može
okarakterisati samo kao diktat sile.
Kako ocenjujete kontakte pojedinih
međunarodnih predstavnika sa pripadnicima Oslobodilačke vojske
Kosova?
- Insistitati da se predstavnicima
takozvane OVK dadne jednakost je kontraproduktivno i vodi u
eskalaciju nasilja. Jer ako pobunjenici, s jedne strane steknu međunarodnu
afirmaciju a, s druge strane, procene da je naša država pod
pritiskom, oni neće pregovarati.
Šta bi u tom smislu trebalo da preuzmu
srpske i jugoslovenske vlasti?
- Osnovno je da se mora ostvariti pravo
da samo jedna strana ima monopol prinude, što je faktor odvraćanja
od terorizma i preduslov za mirno rešenje. Naš Ustav sankcioniše
oružanu pobunu kao kriminalni akt, pa je jasno koja to strana mora
isključivo posedovati monopol prinude. Pripadnici OVK moraju
biti razoružani uz amnestiju, posle čega treba pristupiti
ozbiljim pregovorima.
Da li posoje realni izgledi da međunarodna
zajednica uvaži takve argumente jugoslovenske strane?
- Sadašnje tendencije da se
jugoslovenski vojni faktor umanji i druga strana afirmiše, podsećaju
na situaciju u Bosni, kada su se pred pregovore izjednačne startne pozicije vojnim
sredstvima. Pri tome se albanski stav je da je Srbija 1912. okupirala
Kosovo, a da je 1945. izvršena reokupacija, često susreće u
novinama i literaturi na Zapadu. I poslednji govor Bila Klintona
je prožet podrškom albanskoj strani, što ne ukazuje da će svet
prihvatiti naše viđenje krize.
Da li se na osnovu toga može zaključiti
kakve su stvarne namere svetskih sila?
- Sve ukazuje da se ide ka pravljenju
zone nestabilnosti, po principu vruće-hladno.To se može
okarakterisati kao planirano ponavljanje „greške“ međunarodne
zajednice, načinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Da li naša zemlja treba, eventualno, da
zatraži pomoć takve međunarodne zajednice u rešavanju krize?
- U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je
došlo do kompromitovanja dobrih usluga međunarodne zajednice,
koja se zalagala za mir, ali i naoružavala jednu stranu u sukobu.
Teško je verovati da se na Kosovu ne bi dogodilo isto, naročito ako
bi se u ulozi posrednika našle zemlje koje su isti posao obavile u
bivšim republikama SFRJ. Prosto, dvostruki standardi dovode u
sumnju dobre namere pojedinih faktora u svetu.
Na osnovu čega sumnjate u dobre namere
sveta?
- Pre nekoliko meseci potrošeno je
mnogo energije kako bi se uveo embargo na naoružavanje Vojske
Jugoslavije, sa izgovorom da se spreči uvoz opreme koja bi poslužila
u obračunu protiv Albanaca. Ustvari, tada je sprečen uvoz savremene
protivvazdušne opreme, koja bi bila jedini ozbiljan sistem za
odvraćanje od napada NATO -snaga. To je samo jedan od pokazatelja
koji govori da neke zemlje imaju drugačije namere od onih za koje
se javno zalažu.
Da li se može pokazati da je i
zalaganje za princip o nepromenljivosti granica bio samo prolazni
stav?
- Svet je i do sada pravio obrte. Jednog
trenutka može da se desi da predstavnici međunarodne zajednice
kažu kako treba uvažiti stanje na terenu, na kome Albanci, pored
političkog, poseduju i vojne argumente na svojoj strani. U odnosu međunarodne zajednice
prema jugoslovenskoj krizi do sada je sve bilo moguće, pa zašto ne
bi i to.
Danas, jul 1998.
0 коментара