Žil Feragi: Terorizam je pogrešan odgovor na prava pitanja
14:31Kao što ni terorizam ne uspeva da ponudi adekvatne odgovore na ispravna pitanja, tako ni borba protiv terorizma često ne daje prave rezultate. A pošto je u oba slučaja, i sa terorizmom, i sa borbom protiv njega, u suštini reč o političkom nasilju, jedno pravo rešenje je dijalog
Terorizam je često pogrešan odgovor na dobro
postavljena pitanja, kaže Žil Feragi, istoričari i politikolog iz Pariza kojem
je ove godine izašla knjiga "Istorija terorizma". Ali ne staje na
ovoj konstataciji, već dodaje i sledeće: kada hoćete da oduzmete legitimitet
protivniku koji se laća oružja, jednostavno ga nazovete - teroristom.
Posledično, objavite i "rat protiv terorizma", a pošto je meta tog
rata onaj koji nema legitimitet, praktično sva sredstva su dozvoljena. Međutim,
Feragi uočava da i tu postoji manjak delotvornosti, odnosno: kao što ni
terorizam ne uspeva da ponudi adekvatne odgovore na ispravna pitanja, tako ni
borba protiv terorizma često ne daje prave rezultate.
Ovog naučnika koji predaje na Univerzitetu
Zapad u Parizu i tamošnjem Fakultetu političkih nauka sreli smo u ponedeljak u
Beogradu, gde je bio gost Francuskog instituta, kao govornik u sklopu ciklusa
"Razmišljanja o ratu", koji je započet proletos uz medijsko
pokroviteljstvo našeg lista. Naslov Feragijevog predavanja bio je "Rat i
terorizam - Stara priča, stalni izazov". A priča je stara koliko i
revolucionarna istorija Francuske, tvrdi on, jer je terorizam od 1789. postao
sredstvo za obračun s neistomišljenicima. Kada su koalicione snage porazile
Napoleona i okupirale Pariz 1814, tada je terorizam bio francuska izvozna roba
koja se proširila, najpre po Evropi, a kasnije i svetu.
- Teror je emocija, veoma stara. Terorizam je način
delovanja koji koristi tu emociju s ciljem da se izazove strah u javnosti. A
kada u igri imamo javnost, onda za terorizam možemo reći da je on političko
nasilje. Naravno, može biti manjinski, kada ga čine pripadnici ugroženih grupa
ili državni, kada iza njega stoji država. Druga karakteristika je pitanje
(ne)legitimnosti protivnika. I teroristi, i oni koji se bore protiv njih jedni
drugima negiraju legitimitet i tako ih stavljaju izvan dijaloga. Mnogo je
primera. Uzmite nekadašnju Jugoslaviju ili Francusku za vreme Drugog svetskog
rata. Nemački okupatori su pokrete otpora, koji su odricali legitimitet
zavojevačima, zvali banditima ili teroristima - objašnjava Feragi.
Terorizam se razvija i efikasan je na
"granicama". Onim pravim i onim imaginarnim, kaže naš sagovornik.
Zato je terorizam koristio Hladni rat jer
je Gvozdena zavesa bila plodno tle za njegovo postojanje. S padom
Berlinskog zida, velike terorističke grupe u Evropi su postepeno nestale. Ali,
nije se dogodio "kraj istorije": pojavljuje se novi terorizam koji se
razvio na drugim "zidovima", recimo između Zapada, koji ne razume
islam, i radikalnog islamizma koji krivi Zapad za sve nedaće. Dakle, ista
priča, kao u vreme bujanja levičarskog terorizma po Zapadnoj Evropi pre
nekoliko decenija, samo sada je pozornica postala ceo svet. Uz to, na vidiku je
nešto što je potencijalno još opasnije.
- Razvoj nekih aktivnih grupa pokazuje da nema
više ideologa u terorističkim organizacijama. To je omladina koja traži
avanturu. Govorim o grupama koje ja poznajem, onima u Baskiji, na Korzici, kao
i nekim organizacijama među mladim Ircima ili u Siriji. To je omladina koja
nema ni političko obrazovanje i koja nije u mogućnosti da shvati evolutivni put
u postizanju ciljeva. Znači, korišćenje sile je prečica, a politički način je
jako spor. Gavrilo Princip je imao ideal pre 100 godina. Sadašnji mladi
teroristi imaju nostalgija za "starim vremenima", za avanturom, za
osvetom. Oni nemaju ideologe među sobom, oni se hrane ideologijom svojih očeva
i dedova - kaže.
A u središtu ideologije predaka je svetinja:
nacija, rasa, vera. Kada postoji nešto što je proklamovano za svetinju, lako će
se naći ljudi koji će reći da je nasilje legitimno, legitiman metod da bi se
ona zaštitila. Ako se može govoriti o nekakvoj utehi, onda bismo mogli da je
nađemo u "prirodi" nekih današnjih terorista koji su želji avanture. Avanturisti
se mnogo brže zasite, zamore. Oni žive svoj rat dok se ne smire, a nekadašnji
teroristi-idealisti su imali potrebu da izigravaju, odnosno da podnesu žrtve. Tuđe
i sopstvene. A ako se prisetimo ekstremista iz 18. veka, neki među njima su se
čak i deklarisali kao teroristi. Danas tim određenjem niko ne želi da se
"okiti" jer ima negativnu konotaciju.
Feragi kaže da se može desiti da teroristički
pokreti napuste nasilničke metode, i to onda kada čitava generacija aktivista
shvati da nasilje ne donosi rešenje. S druge strane, i društvo kao šira
zajednica može da stupi u delotvornu akciju. Jedan od načina je i proces obrazovanja,
mada mora da prođe vreme da se vide rezultati. Trenutno, to radi švedska vlada
sa mladim muslimanima u toj zemlji, to su radili i Egipćani sa nekima od svojih
džihadista, u zatvoru su ih obrazovali. Ali, ne misle svi tako. Zapadne države
su spremne da potroše enormna sredstva, da i podnesu vojne žrtve u cilju onoga
što se danas naziva "ratom protiv terorizma".
- U Francuskoj smo imali ministra koji je
govorio "Treba terorisati teroriste". To objašnjava i situacija sa
američkim zatvorom u bazi Gvantanamo na Kubi. Kada je u pitanju međunarodno
pravo njihov status je status kindnapovanih, a u suštini oni su taoci. I tako, dok
su demokratije najpoželjnija meta terorista jer teroristi se svojim činovima
obraćaju javnosti, demokratije istovremeno koriste terorizam da bi se
obračunali s terorizmom. "Rat protiv teorizma" je koncept SAD koji se
pojavio u vreme plana "Kondor" sedamdesetih u Latinskoj Americi. I
sve metode korišćene tada su viđene u takozvanom "drugom ratu protiv
terorizma" od 2001. godine naovamo - kaže naš sagovornik.
I tu dolazimo do paradoksa: terorizmom na
terorizam. Pogrešno, smatra Feragi jer u terorističkim aktima, bez obzira da li
mu pribegavaju manjinske grupe ili države, vidi političko nasilje te stoga insistira
da je pravo rešenje za sve što ima predznak političkog - dijalog. Zato je dobro
kada se govori o političkom izlazu. U situaciji kada postoji političko krilo s
jedne strane, a s druge je leva ruka
koja koristi političko nasilje, procedura izlaska iz terorizma prolazi preko
priznavanja tog političkog krila i kroz pacifikaciju onog radikalnog. Nedavno
smo to videli sa Baskijom, ili sa Hezbolahom, koji je od teorističke
organizacije postao politički pokret. „Dakle, moguće je", zaključuje Feragi.
Danas, novembar 2014.
Geto naspram svetlosti
Naučnik iz Pariza kaže da u njegovoj zemlji
deo omladine, a to su deca imigranata, ne prepoznaje se u Francuskoj jer u njoj
nema svoje korene, ali stoga ima osećaj građana drugog reda. "Kao društvo
smo svesni toga, ali ima se utisak da nema pravog rešenja da se izađe iz krize.
Jedan deo te omladine vidi političko nasilje kao odgovor na putu traženja
sopstvene budućnosti i identiteta koji u Francuskoj ne nalaze. Sličan fenomen
postoji i na evropskom nivou."
- Istorija Pariza u 19. veku je istorija
neprestane revolucije. Kada govorimo o Parizu kao o gradu svetlosti, to su
sveslosti električne energije, ali i svetlosti razuma koji su imali
republikanci. Pariske revolucije prekinuli su republika i glasački listić. Zato poslednja revolucija, ona studentska
1968. više je bila slavlje nego li revolucija u pravom smislu. Pariz je zato
danas definitivno grad svetlosti, kaže Feragi.
Britanski model
Engleski, odnosno britanski kolonijalni model
je bio zasnovan na "indirektnoj vladavini". Oni su priznavali lokalne
elite. Taj način vladavine je koristio nasilje, ali je i stvarao lokalnu elitu
koja je u trenutku dekolonizacije spremna na miroljubivo rešenje. Zato postoji
taj model dekolonizacije bio mirniji od francuskog, jer Francuzi nisu
dozvoljavali da se u njihovim kolonijama stvore lokalne elite - kaže Feragi.
0 коментара