Otpisani: Zaboravljena epizoda „Ciklon-jug”

08:40


Poput Japanaca na Pacifičkom ratištu, i Nemci su u Drugom svetskom ratu imali svoje kamikaze, vojnike-samoubice. I to u Beogradu. Kamionima natovarenim eksplozivom četiri puta su bezuspešno pokušavali da miniraju današnji tramvajski most koji je od rušenja spasio penzionisani učitelj. Ali to je bio „mačiji kašalj“ naspram onoga što će uslediti u tek oslobođenom glavnom gradu Jugoslavije


Da je u blizini bilo fotografa, borac Prve proleterske divizije Miladin Petrović mogao se naći na ikoničkoj fotografiji isticanja jugoslovenske trobojke sa petokrakom na palati „Albanija“ u centru Beograda rane zore 20. oktobra 1944. Ali takva fotografija nije snimljena. Petrović će poginuti kasnije na Sremskom frontu, a pre nego što će u februaru 1945. doći do pobedonsosnog podizanja američke zastave na planinskom vrhu Surabači na ostrvu Ivo Džima ili sovjetske na Rajshtagu u Berlinu 30. aprila. Osim toga, čuvene slike, i američkog, i crvenog barjaka, snimljene su tek iz drugog pokušaja; Amerikancima je originalna zastava bila mala, prvu zastavu SSSR-a skinuli su Nemci jer su borbe u zgradi nemačkog parlamenta prestale tek 2. maja.

Ipak, osvajanje tada najviše zgrade na Balkanu, koju će Vermaht pretvorili u bunker, uz mnoštvo mrtvih s obe strane, uzima se za simbolički čin oslobođenja glavnog grada prethodne i potonje Jugoslavije. Nemci će se užurbano povlačiti preko mosta na Savi tokom prvih sati tog petka, 20. oktobra. Penzionisani učitelj Miladin Zarić, miner u Balkanskim ratovima, demontirao je eksploziv na današnjem tramvajskom mostu koji je podignut 1942 u Beogradu umesto na Tisi kod Titela, čime je on ostao jedini veći strateški most u Evropi koji Nemci nisu porušili u povlačenju (i pored četiri samoubilačka pokušaja); zahvaljujući Zariću borci Prve ličke i 13. Proleterske brigade su sa crvenoarmejcima jurnuli na novobeogradsku stranu i već 22. oktobra oslobodili Zemun.

Ipak, Beograđani će potpuno oslobođenje dočekati tek petnaestak dana kasnije. Da je slavlje preuranjeno, pokazalo se u nedelju popodne, 22. oktobra kada su se nad Terazijama mešali susnežica i partizanska pesma. Među okupljenom masom odjeknula je snažna eksplozija. Srećom, niko nije poginuo, nekoliko povređenih je odneseno u bolnicu. Cevi nemačkih topova već su bile dovoljno daleko, a štuka se više nisu pojavljivale nad Beogradom. Uplašeni građani i borci su se razbežali u panici, zbunjeni eksplozijom. Zbunjeni su bili i oficiri OZNA (Odeljenje za zaštitu naroda), preteče narodne milicije i državne bezbednosti. Vrlo brzo će se ispostaviti da su Nemci još tu i da je otpočela operacija „Ciklon jug“. Bili su to otpisani od strane komande u Berlinu.


„Smrt je dolazila iz podzemlja“

Malo se zna o nemačkoj tajnoj akciji „Ciklon jug“ u kojoj je 175 diverzanata ubačeno u beogradsku kanalizaciju sa zadatkom da ubijaju neprijateljske vojnike i oficire u tek oslobođenom Beogradu, da truju hranu i vodu, da izvode diverzije. U kontraakciji OZNA  nazvanoj „Grmeč“ koju je predvodio Gojko Kraljević poginulo je šezdeset pripadnika Drugog bataljona Druge brigade KNOJ, a 25 ih je završilo u ustanovama za mentalno lečenje. Ubjeni su ili zarobljeni svi diverzanti, kao i zaostali nemačke vojnici. Svedočanstvo o ovoj strašnoj epizodi ostavio je Mirko Jovićević u knjizi „Smrt je dolazila iz podzemlja” koju je 1986. godine objavio Kulturni centar iz Gornjeg Milanovca. Knjiga je nastala u razgovoru sa učesnicima akcije, pre svega sa Gojkom Kraljevićem.

Još početkom septembra u Beograd je iz Nemačke stigla grupa od 175 specijalaca-diverzanata. Odmah su se smestili u podzemna skloništa, za njihov boravak znali su samo najviši oficiri Vermahta, SS-a i Gestapoa. Načelnik nemačkog generalštaba general Hans Krebs je lično izdao upustva grupenfireru Hancu koji je predvodio specijalce. Nemci su, inače, bili opsednuti beogradskim podzemljem: i danas ispod Tašmajdana postoje armirane prostorije u kojima je bila smeštena ratna komanda Jugoistok, kasnije Grupa armija F, na Zvezdari su za Nemcima ostali lavirinti tunela. Oko blokova vladinih zgrada u Nemanjinoj ulici, pa prema Železničkoj stanici, bila je prava klanica za crvenoarmejce i partizane jer su se Nemci pojavljivali i nestajali u seriji tunela.

Hancova grupa je bila „naoružana“ planovima beogradske kanalizacije, pre i tokom rata napravljenih tunela kojima su spajani duboki podrumi zgrada. Njihov zadatak je bio da vrše sabotaže u oslobođenom gradu, da ubijaju sovjetske vojnike i partizane. I zaista, u prvim danima slobode, svako jutro na ulicama su pronalaženi zaklani stražari ili oficiri. Međutim, mrtvih je tada bilo na pretek: osim skupljana leševa oslobodilaca (jedna od prvih grobnica je bila na Trgu republike) i Nemaca (nekoliko hiljada ih je sahranjeno u neobeleženoj grobnici ispod današnjeg stadiona FK „Obilić“), izvlačeni su i mrtvi civili iz zgrada, kao iz podruma u onoj na adresi Vase Čarapića 22, koju su vojnici Vermahta minirali, ubivši 21 stanara i neidentifikovanu ženu sa detetom koja se tu sklonila s ulice.

General Valter Štajner

Smrt dvojice nemačkih generala

U Beogradu, u kojem je tokom rata bio komandni centar Jugoistočnog ratišta, nalazila komanda na brzinu formirane Armijske grupe „Srbija“ na čelu sa generalom Gustavom Felberom. Njemu u ponoć, a zapravo tražeći pomoć, iz pravca Smedereva se pod teškim borbama probijao general Valter Štetner sa svojom elitnom Prvom brdskom divizijom. Štetner je panično hteo da se domogne mosta koji danas Beograđani spokojno prelaze tramvajima. Bezuspešno! Oba nemačka generala će poginuti tokom operacije, kao i oko 15.000 njihovih vojnika. Na strani oslobodilaca, u samom gradu poginulo je 2.953 partizana i 940 crvenoarmejaca. Poslednji „džep“ otpora na Čukarici u „Veste Belgrad“ (Tvrđava Beograd) Nemci će napustiti čamcima u noći između 20. i 21.

Na svoj dvadeseti rođendan, 24. oktobra, Gojko Kraljević, komandant bataljona u Šestoj ličkoj brigadi dobio je nalog da se hitno javi u komandu smeštenu u Đušinoj ulici. Tu je „prekomandovan“ za komadanta Drugog bataljona Druge brigade Četvrte beogradske divizije KNOJ-a sa zadatkom da očisti podzemni Beograd od Nemaca. Akcija šifrovanog imena „Grmeč“ pokrenuta je 27. oktobra. Kraljevićevi ljudi su podeljeni u deset grupa po osam boraca, osim automata, pištolja, noževa i bombi, imali su i metalne štitove. I to je bilo sve: niti su bili obučeni za takvu vrstu borbe, niti su imali detaljnan plan 36 kilometara duge beogradske kanalizacije, a kamoli tajnih tunela poput njihovih neprijatelja koji su ih čekali u potpunom mraku.

Prvi kanalizacioni štaht je otvoren na uglu ulica Nemanjine i kneza Miloša, ispred zgrade Ministarstva spoljnih poslova. Kada su se prva osmorica spustila u kanalizacioni hodnik, Kraljević im je rekao zašto su tu. „U ovim podzemnim hodnicima su nemački diverzanti. Posebno su obučeni i naoružani do zuba. Ako ih ne uništimo, oni će nas jer su u prednosti pošto nas čekaju na nišanu. Automate upotrebite samo u krajnjoj nuždi jer možemo međusobno da se poubijamo. Krećite se što tiše, nečujno. Ako se neko boji, nek se sad javi. Posle će biti kasno. Razumećemo da to ne čini iz kukavičluka...”   Niko se nije javio, grupa je polako krenula niz kosinu prema Železničkoj stanici.Gotovo ništa se nije videlo, buku je pravila voda i tutnjava sa kaldrme na površini.

Ubrzo je došlo do prve borbe. Nemci su zapucali iz automata, a onda se čulo odzvanjanje cokula u bekstvu. Partizani su se upustili u bitku noževima, trojica Nemaca su ubijena, dvojica zarobljena. U taj očišćeni deo podzemlja postavljena je straža. Nastavili su da pretražuju hodnike oko stanice i u pravcu današnje Mostarske petlje. Ispod Birčaninove ulice namirisali su dim, ubrzo su začuli i lavež psa koji ih je doveo do starice Danice Doder. Ona je partizanma pomogla da u podrumu njene kuće u Tiršovoj uhvate četvoricu sakrivenih SS oficira. Do podneva tog prvog dana akcije, Kraljevićevi ljudi su ubili ili uhvatili sedamnaest Nemaca i njihovih pomagača. Na Savskom vencu zabunom partizani su se u mraku pobili međusobno, rezultat: jedan mrtav, dva ranjena.

Beogradska operacija
Zastave oslobodilaca u centru Beograda
Ono što se u literaturi naziva „Beogradska operacija“ bila je masovna vojna kampanja u kojoj je učestvovalo oko 580.000 boraca Crvene armije, jugoslovenskih partizana i Bugara (oni su mesec dana ranijeprešli na stranu saveznika) s jedne strane, te oko 150.000 Nemaca i njihovih domaćih pomagača (četnici i snage Milana Nedića) s druge. Strateški cilj napadača je bio da se oslobode centralna Srbija i Kosovo i preseče linija za izvlačenje nemačke Grupe armija E iz Grčke. Nemci su, sa svoje strane hteli da očuvaju komunikacioni pravac Moravom za izvlačenje trupa s juga sprečavajući prodor crvenoarmejaca s Istoka (iz Rumunije i Bugarske); u tu svrhu je bila angažovana Grupa armija F.

Sledećeg dana, u subotu 28. oktobra, stražar koji je sa distance osmatrao ulaz u kanalizaciju primetio je ženu koja je u šaht prosipala kantu sa smećem. U njoj su bile konzerve koje je ona u određeno vreme spuštala nemačkim vojnicima. Ta žena, koja je od početka rata radila za Gestapo, odvela je pripadnike OZNA do grupenfirera Hanca u jednoj kući kod današnje Mostarske petlje. Iako uhapšen bez borbe, odbio je da oda svoje ljude ili da im naredi predaju. Trećeg dana iz šahta kod hotela „Beograd” beg je pokušala grupa od 40 Nemaca, na vreme su primećeni, razoružani i zarobljeni. Ubrzo je stigla vest da su se u kuhinji bolnice u zgradi nekadašnje Vojne akademije pojavili nepoznati ljudi, postojala je sumnja da su diverzanti otrovali hranu…

Kraljevići borci su krenuli kanalizacionim tunelima ispod Đušine ulice, odakle su se kanali račvali prema Dunav-stanici, Botaničkoj bašti i drugim delovima grada. Nailazili su na leševe partizanski i sovjetskih oficira, one koje su nemački diverzanti posle ubistva sklanjali u kanalizaciju. Na taj način su, jedan za drugim, rešavani slučajevi misterioznog nestanka ljudi. U podzemlju oko Vukovog spomenika naročito je bilo jezivo. Partizani su otvorili šaht u dvorištu Tehničkih fakulteta, zaklonjeni od pogleda prolaznika sa Bulevara kralja Aleksandra. Među njih je doletela bomba, koja je pogodila u glavu Danila Đurovića Fiću. On, međutim uspeo da je baci dalje i niko nije povređen. Hodnicima su najpre išli borci sa metalnim štitnicima, za njihove opasače su se držali ostali. Ubrzo je došlo do borbe prsa u prsa, u kojoj su dvojica Nemaca ubijena, trojica zarobljena.

Savladana je i osmočlana grupa koja se krila u čeličnim kasama u podrumu Državnog arhiva. Sprečeni su u pokušaju da preseku vodovodnu cev kod „Mostara“ pošto nisu uspeli da miniraju vodovod. Na drugoj strnai Beogradskog grebena odigrala se završna borba. Poslednji kilometar kanalizacije očišćen je uz rafalnu paljbu i bombe. Na području Dunav stanice uhvaćeno je ili ubijeno preostalih tridesetak od 175 diverzanata. Tokom sedmodnevne akcije likvidirano je i nekoliko desetina zaostalih nemačkih vojnika i njihovih pomagača. Poginulo je oko 60 pripadnika Drugog bataljona Druge brigade KNOJ-a, formacije koju je ova akcija izbrisala iz vojne evidencije. Oko 25 boraca upućeno je na lečenje u duševne bolnice iz kojih se neki nisu vratili.

Danas, oktobar 2013.





You Might Also Like

0 коментара