Milanki Petrović iz Prizrena, koja traga za otetim ocem i bratom, rečeno: "Ohladite se malo, pokušajte da ih zaboravite"
18:34
Beograd - Sedamdesetjednogodišnji Dragomir Đukavović
i njegov sin Jovica, star četrdeset i četiri godine, oteti su 12. jula u
Prizrenu na očigled njihove supruge i majke Rade. Pod izgovorom privođenja na
kraći informativni razgovor, pripadnici takozvane Oslobodilačke vojske Kosova
odveli su u ih u npeoznatom pravcu, posle čega se ocu i sinu gubi svaki trag.
Njihova kćerka i sestra, Milanka Petrović, koja trenutno ima status privremeno
raseljenog lica u Beogradu, više od 40 dana bezuspešno pokušava da sazna bilo šta
o sudbini Dragomira i Jovice. Do sada se obratila Patrijašiji Srpske
pravoslavne crkve, Međunarodnom komitetu crvenog krsta, srpskom i
jugoslovenskom Crvenom krstu i Međunarodnom komesarijatu za izbeglice. Nestanak
je prijavila i Službi za treženje u Beogradu i Prištini, beogradskim Fondu za
humanitarna prava i Helsinškom komitetu za ljudska prava, prištinskim Fondu za
ljudska prava i Centru za mir i toleranciju...
- Ohladite se malo, pokušajte da
ih zaboravite, rekli su mi u Međunarodnom komitetu crvenog krsta. Kad pomislim
da oni mogu celog veka da budu nestala lica, postajem očajna jer život u
neizvesnosti mi se trenutno čini najtežim - kaže Milanka. Paralelno sa njenim
traganjem iz Beograda, Milankina sestra Jelena Tofaj u Nemačkoj pokušava da
zainteresuje tamošnju javnost za sudbinu dvojice nestalih civila. Zbog toga je
iz berlinske centrale Bundesvera, kako se zove nemačka vojska, nekoliko puta
upućen zahtev snagama ove zemlje u Prizrenu da učine sve kako bi bila
rasvetljena sudbina otetih Đukanovića.
Odgovorni u Hidrometeorolškom zavodu Srbije, u
kome je Jovica radio kao direktor Hidrometeorolške stanice Prizren, pokušali su
da pomognu familiji svoga kolege kontakom sa Nebojšom Vujovićem, doskora
glalvnim poverenikom jugoslovenske vlade za prilike na Kosovu i Metohiji. Bez
ikakvog uspeha, a za sada je isto i sa pokušajima da se išta sazna uz angažovanje
Vujevićevog naslednika Stanimira Vukićevića. Članovi familije su stupili u
kontakt i sa vladikom Artemijem i Momčilom Trajkovićem iz Srpskog pokreta
otpora, ali i ovi ljudi sležu ramenima u nemogućnosti da bilo kako pomognu.
-
Tek, povremeno čujemo potpuno neproverljive vesti da su živi u nekom logoru,
gde čekaju razmenu. Za koga bi trebalo da budu razmenjeni, ne znamo, kao ni to
da li se nalaze negde u okolini Orahovca ili u albanskim gradovima Kukeđš i
Topolja - kaže Milanka Petrović. Ova doskorašnja radnica Službe za platni
promet u Prizrenu priča da nikad neće zaboraviti dan u kome je na njen grad
palo 140 projektila, kada je zbog radne obaveze morala na posao ali ne i u
skloniše jer se plašila sudbine svojih sugrađana koji su ostali zatrpani pod ruševinama.
Danas, kada je rat završen, smatra da je njena agonija još veća usled bespomoćnosti
da bilo šta sazna za svoje najbliže.
- Majka Rada je još u Prizrenu. Vojnici
KFOR-a je odvode u mrtvačnicu kada pronđu nove leševe. Zbog unakaženih lica, ona
po beživotnim telima traga za prepznatljivim obeležjima svoga muža i sina,
penzionera koji je polomio nogu u ratu i zato ostao u Prizrenu i meteorologa
koji se vratio u grad sa bezbedne Brezovice da bi sačuvao hidrometeorološku
stanicu - kaže Milanka. Zajedno sa mužem i kćerkama, govori Milanka, pobegla je
u zadnjoj koloni, dugoj 37 kilometara, dok su uniformisana lica i civili iz
Albanije dolazili sa svih strana u Prizren. Posle 36 sati neizvesnog putovanja,
pod pucnjima i kamenovanjem, svoju bezbednost je pronašla izvan Kosmeta. Danas,
obeshrabrena bespomoćnošću, poručuje: - Uništenu i opljačkanu imovinu smo
zaboravili, ali ljude ne možemo. Preklinjem, neka nam neko pomogne.
Danas, avgust 1999.
0 коментара