Milanki Petrović iz Prizrena, koja traga za otetim ocem i bratom, rečeno: "Ohladite se malo, pokušajte da ih zaboravite"

18:34

Beograd - Sedamdesetjednogodišnji Dragomir Đukavović i njegov sin Jovica, star četrdeset i četiri godine, oteti su 12. jula u Prizrenu na očigled njihove supruge i majke Rade. Pod izgovorom privođenja na kraći informativni razgovor, pripadnici takozvane Oslobodilačke vojske Kosova odveli su u ih u npeoznatom pravcu, posle čega se ocu i sinu gubi svaki trag. Njihova kćerka i sestra, Milanka Petrović, koja trenutno ima status privremeno raseljenog lica u Beogradu, više od 40 dana bezuspešno pokušava da sazna bilo šta o sudbini Dragomira i Jovice. Do sada se obratila Patrijašiji Srpske pravoslavne crkve, Međunarodnom komitetu crvenog krsta, srpskom i jugoslovenskom Crvenom krstu i Međunarodnom komesarijatu za izbeglice. Nestanak je prijavila i Službi za treženje u Beogradu i Prištini, beogradskim Fondu za humanitarna prava i Helsinškom komitetu za ljudska prava, prištinskim Fondu za ljudska prava i Centru za mir i toleranciju...

- Ohladite se malo, pokušajte da ih zaboravite, rekli su mi u Međunarodnom komitetu crvenog krsta. Kad pomislim da oni mogu celog veka da budu nestala lica, postajem očajna jer život u neizvesnosti mi se trenutno čini najtežim - kaže Milanka. Paralelno sa njenim traganjem iz Beograda, Milankina sestra Jelena Tofaj u Nemačkoj pokušava da zainteresuje tamošnju javnost za sudbinu dvojice nestalih civila. Zbog toga je iz berlinske centrale Bundesvera, kako se zove nemačka vojska, nekoliko puta upućen zahtev snagama ove zemlje u Prizrenu da učine sve kako bi bila rasvetljena sudbina otetih Đukanovića.


Odgovorni u Hidrometeorolškom zavodu Srbije, u kome je Jovica radio kao direktor Hidrometeorolške stanice Prizren, pokušali su da pomognu familiji svoga kolege kontakom sa Nebojšom Vujovićem, doskora glalvnim poverenikom jugoslovenske vlade za prilike na Kosovu i Metohiji. Bez ikakvog uspeha, a za sada je isto i sa pokušajima da se išta sazna uz angažovanje Vujevićevog naslednika Stanimira Vukićevića. Članovi familije su stupili u kontakt i sa vladikom Artemijem i Momčilom Trajkovićem iz Srpskog pokreta otpora, ali i ovi ljudi sležu ramenima u nemogućnosti da bilo kako pomognu.

- Tek, povremeno čujemo potpuno neproverljive vesti da su živi u nekom logoru, gde čekaju razmenu. Za koga bi trebalo da budu razmenjeni, ne znamo, kao ni to da li se nalaze negde u okolini Orahovca ili u albanskim gradovima Kukeđš i Topolja - kaže Milanka Petrović. Ova doskorašnja radnica Službe za platni promet u Prizrenu priča da nikad neće zaboraviti dan u kome je na njen grad palo 140 projektila, kada je zbog radne obaveze morala na posao ali ne i u skloniše jer se plašila sudbine svojih sugrađana koji su ostali zatrpani pod ruševinama. Danas, kada je rat završen, smatra da je njena agonija još veća usled bespomoćnosti da bilo šta sazna za svoje najbliže.

- Majka Rada je još u Prizrenu. Vojnici KFOR-a je odvode u mrtvačnicu kada pronđu nove leševe. Zbog unakaženih lica, ona po beživotnim telima traga za prepznatljivim obeležjima svoga muža i sina, penzionera koji je polomio nogu u ratu i zato ostao u Prizrenu i meteorologa koji se vratio u grad sa bezbedne Brezovice da bi sačuvao hidrometeorološku stanicu - kaže Milanka. Zajedno sa mužem i kćerkama, govori Milanka, pobegla je u zadnjoj koloni, dugoj 37 kilometara, dok su uniformisana lica i civili iz Albanije dolazili sa svih strana u Prizren. Posle 36 sati neizvesnog putovanja, pod pucnjima i kamenovanjem, svoju bezbednost je pronašla izvan Kosmeta. Danas, obeshrabrena bespomoćnošću, poručuje: - Uništenu i opljačkanu imovinu smo zaboravili, ali ljude ne možemo. Preklinjem, neka nam neko pomogne.

Danas, avgust 1999.

You Might Also Like

0 коментара