Halkidiki: Slo­bo­dan i Ra­do­van

15:38

„Za pri­ja­te­lje iz Ju­go­sla­vi­je“, bi­la je re­če­ni­ca ko­ja je pre­ki­nu­la ža­mor druš­tva na pla­ži. Cr­no­ma­njast Grk u ode­lu sta­jao je me­đu na­ma sa po­slu­žav­ni­kom i de­set ča­ša te­ki­le, ko­ju smo po­pi­li na­is­kap. Mu­zi­ka Go­ra­na Bre­go­vi­ća treš­ta­la je ceo dan iz ka­fi­ća, smeš­te­nog tik do pla­že Po­li­hro­na, na ko­joj smo se sun­ča­li, ku­pa­li i ple­sa­li. Na­ve­če smo otiš­li u isti bar i po­ka­za­li da smo pri­ja­te­lji iz Ju­go­sla­vi­je. Kad smo vi­de­li ra­čun od 100 ne­mač­kih ma­ra­ka, svi smo se slo­ži­li: poš­te­no i za­slu­že­no.

Po­li­hro­no se na­la­zi na Ka­san­dri, a ona je naj­za­pad­ni­ji prst po­lu­o­str­va Hal­ki­di­ki.  Ka­li­tea, Per­fo­ko­ri, Ha­ni­o­ti, me­sta su kao i ono u ko­me smo bo­ra­vi­li. Van se­zo­ne u nji­ma ži­vi po ne­ko­li­ko sto­ti­na lju­di, a kad se tem­pe­ra­tu­ra usta­li na oko 40 Cel­zi­ju­so­vih, u tim se­o­ci­ma se na­đe po­ste­lja i za 10 hi­lja­da du­ša. Bri­tan­ci, Nem­ci, Ita­li­ja­ni, Au­stri­jan­ci, Če­si, Ma­đa­ri, svi se oni sja­te ov­de već u ma­ju i sme­nju­ju se sve do ok­to­bra. Na­rav­no, i mi. 
Po­ka­za­te­lji iz Grč­ke mo­žda re­či­ti­je go­vo­re o to­me ko­li­ko Ju­go­slo­ve­na od­la­zi na mo­re od bi­lo ka­kve sta­ti­sti­ke: je­lov­ni­ci u re­sto­ra­ni­ma su vr­lo če­sto tro­je­zič­ni, na grč­kom, en­gle­skom i srp­skom. Gde god ima mnoš­tvo za­sta­va, ras­po­red je sle­di­ći: grč­ka, za­sta­va Evrop­ske uni­je, pa ju­go­slo­ven­ska ili srp­ska, a on­da sve osta­le. Do­du­še, da niš­ta ni­je sa­vr­še­no sve­do­če i re­kla­me na na­šem je­zi­ku: „Sfež bu­rek i sent­fi­či“ ili „Jef­ti­no zlaf­to“. A is­pod ili iza re­kla­ma su pro­dav­ni­ce, u ko­ji­ma ne pro­la­zi ni naj­teč­ni­ji en­gle­ski na­ših lju­di: na pi­ta­nje „How much this one?“ do­bi­ja­te od­go­vor, na pri­mer, „Ce­tr­na­est hi­lja­di.“.

Na Hal­ki­di­ki­ju je mno­go Sr­ba, ko­ji su doš­li da se od­mo­re i za to po­tro­še de­vi­ze, sva­ko ko­li­ko ima i mo­že. Mno­go je i ko­sov­skih Al­ba­na­ca, ko­ji su doš­li da za­ra­de pa­re, ra­de­ći od ju­tra do mra­ka za 2 hi­lja­de drah­mi, što je oko 12 ma­ra­ka. Ret­ki kon­tak­ti sa Sr­bi­ma pod­ra­zu­me­va­ju raz­go­vor o ži­vot­nim teš­ko­ća­ma ali bez po­mi­nja­nja po­li­ti­ke i Ko­so­va, ne­za­vi­sne re­pu­bli­ke ili sve­te srp­ske ze­mlje.

Po­red Ka­san­dre, Hal­ki­di­ki ima još dva po­lu­o­str­va u ob­li­ku pr­sta: Si­to­ni­ju i Sve­tu go­ru. Čak i za na­še pla­te­žne pri­li­ke, mi­zer­no je iz­naj­mi­ti bi­cikl za 10 ma­ra­ka dnev­no. Za­to se u obi­la­zak tu­ri­stič­kih na­se­lja kre­će „ve­spa­ma“, što koš­ta dva­de­set ma­ra­ka na dan ili iz­najm­lje­nim ko­li­ma, za šta tre­ba iz­dvo­ji­ti 80 ma­ra­ka za 24 ča­sa. Do­brim pu­te­vi­ma se mo­že sve do Ori­a­no­plia, iza či­jih po­sled­njih ku­ća po­či­nje dr­ža­va u dr­ža­vi: na Sve­tu go­ru mo­gu sa­mo muš­kar­ci ko­ji ima­ju po­seb­nu vi­zu. 

„Vi­va Slo­bo­dan Mi­lo­še­vić, vi­va Ra­do­van Ka­ra­džić“, vi­kao je de­be­li Grk, za­va­ljen u sto­li­ci is­pred ben­zin­ske pum­pe na iz­la­zu iz Ori­a­no­po­lia. Ulju­dan osmeh za de­be­log Gr­ka ume­sto ob­jaš­nje­nja da u Sr­bi­ji po­sto­je oni ko­ji ve­ru­ju i oni ko­ji ne ve­ru­ju.

Danas, maj 1998.

You Might Also Like

0 коментара